Malo poznata uloga ropstva u vikinškom društvu

Vikinški sustav ropsta nije bio oblik potpunog robovlasništva, ali zarobljenicima nije ostavljeno mnogo slobode

Kada se govori o vikinzima uvijek nam prvo padne na pamet pojam slobode - pustolovan, istraživački duh i sve što s tim ide. Ali za mnoge je to bio nedostižan ideal. Kako bismo doista shvatili život u doba Vikinga, ključno je prepoznati jednu od najvažnijih društvenih podjela tog razdoblja: razliku između slobodnih ljudi i onih koji to nisu bili. Svaka druga distinkcija u društvenom statusu, klasi, bogatstvu nema smisla bez te najosnovnije - biti slobodan i imati mogućnost izbora.

Institut ropstva je dugo bio prisutan u Skandinaviji, vjerojatno tisućama godina unatrag prije Vikinga. Do osmog stoljeća naše ere na sjeveru je živjela značajna broj neslobodnih ljudi, čiji je status bio nasljeđivan generacijama. U doba Vikinga ta se slika dramatično promijenila jer su po prvi puta Skandinavci počeli smatrati ljude vlasništvom a njihov rad važnim za ekonomiju. To je i bio jedan od glavnih ciljeva vikinških pustošenja i vojnih kampanja - a rezultat je bio velik porast broja porobljenih ljudi u Skandinaviji.

Nesporno je, dakle, da je skandinavsko društvo bilo robovlasničko, a da su otmica, prodaja i prisilno iskorištavanje ljudi uklesani u temelje te kulture.

Jedan od razloga zašto je tako malo poznata povijest robovlasništva u Vikinga je zato što se klasični pojam robovlasništva - kako ga shvaćaju povjesničari i ostali, npr. u odnosu na trgovinu robljem u 16. stoljeću - rijetko odnosio na doba Vikinga. Također, postoje nejasnoće i u terminologiji jer se umjesto riječi "rob" uvijek koristila sasvim drugačija riječ: staronorveški thræll - što je slično suvremenoj engleskoj riječi "thrall", koju danas koristimo u smislu kada smo oduševljeni nekom osobom, umjetničkim djelom ili idejom.

Kombinacijom logičkog rasuđivanja i arheoloških i tekstualnih izvora možemo stvoriti relativno cjelovitu sliku o vikinškom robovlasničkom sustavu. Primjerice, u jednoj blažoj verziji to je bilo dobrovoljno stanje do određenog stupnja, premda se u njega ušlo pod znatnom ekonomskom prisilom, npr. radi plaćanja duga. Za određene zločine također je bilo predviđeno da se odsluži ulaženjem u thraell sustav, na određeno vrijeme.

Nordijski sustav ropstva nije uvijek bio potpuno ropstvo, ali većina robova nije imala puno slobode. Kao što su prije 50 godina primijetila dvojica istaknutih proučavatelja vikinške kulture "Rob nije imao pravo vlasništva, nasljeđivanja niti su njega drugi mogli naslijediti." Nisu bili plaćeni naravno, ali su u nekim slučajevima smjeli zadržati mali dio prihoda od prodaje dobara njihovih vlasnika na tržnici. Kao rezultat toga, teoretski je bilo moguće, iako rijetko, da rob okupi svoju slobodu. Također su u bilo kojem trenutku mogli biti otpušteni ili oslobođeni ropstva. Na temelju tih saznanja neki su znanstvenici tvrdili da je broj ljudi koji su stvarno bili u robovlasništvu u to doba bio relativno nizak. No kako istraživači provode dodatnu analizu pisanih tekstova o vikinškim pustošenjima po Europi, broj takvih ljudi se znatno povećao.

Neki potlačeni su rođenjem postali robovi jer su im oba roditelja bili robovi, ili ako je slobodan čovjek imao djete s ropkinjom a odbio je priznati dijete. Drugi su postali robovi tako što su bili zarobljeni, bilo u iznenadnim napadima koji su poduzimani posebno u tu svrhu ili kao ratni zarobljenici. Rob je mogao promijeniti mnogo vlasnika tijekom mjeseci ili godina provedenih u ropstvu, a njegov status roba je gotovo uvijek započinjao nasilnom otmicom. Nakon svakog napada Vikinga, svi porobljeni su trenutačno gubili status ljudi i postajali su stvarima.

Nisu svi porobljeni - doista, možda samo manjina - bili osobno zadržani od strane svojih otmičara i primorani da rade. Većina je postala dijelom trgovine ljudima i prevezena do tržišta i prodajnih mjesta u naseljima širom područja pod vlašću Vikinga, a i šire, sve do trgovačkih centara u zapadnoj Europi. S vremenom je ropstvo postalo vjerojatno glavni element trgovine koja se razvila tijekom doba Vikinga duž rijeka na istoku europske Rusije i današnje Ukrajine. Nije postojala čvrsta infrastruktura namjenjena prodaji robova, s dražbama i slično. Umjesto toga, radilo se o malim, ali čestim prodajama, jedne ili dvije osobe u okolnostima kada se to čimilo svrhovito.

Poema o Rigu — jedna od epskih pjesama staronordijske književnosti - zanimljivo je djelo koje navodno opisuje božansko porijeklo društvenih slojeva u ljudi. U priči, bog Heimdall, koristeći ime Ríg, posjećuje tri kućanstva. Jedno je skromno i siromašno, drugo je umjereno ali uredno, dok je treće bogato i ponosno. Ríg provodi tri noći u svakoj kući, spavajući sa ženama iz svakog kućanstva, i nakon nekog vremena, rađa se niz djece - praoci klase robova, seljaka i aristokracije, sa svime što ide uz svaki sloj. Pjesma sadrži popis imena koja odgovaraju položaju tih likova u društvu: "prvi par" koji su bili robovi se zvao Thræll i Thír, pri čemu drugo ime zapravo znači "ropkinja". Imena njihovih sinova prevode se kao Bukač, Selić, Grmalj, Ljepljivac, Ležimir, Smradko, Kržljavko, Debeljko, Tromi, Sijedi, Pognuti i Dugonogi. Njihove kćeri nose imena poput Kržljavica (ženska verzija muškog imena, osmišljena da izazove podsmijeh), Niska, Debelistka, Mješnosa, Vikačica, Robinja, Brbljavka, Iskrpnica i Žeravonoga. Sva su imena očito bila pogrdna, a mnoga sugeriraju da su bili lošeg zdravlja ili da su patili od manjka higijene, dok jedno ime jasno upućuje na seksualno ropstvo. Nijedno ime ne priznaje osobnost ili identitet pojedinca.

Pjesma također opisuje u kakvim su uvjetima živjeli robovi: Thræll nosi teške snopove drva i plete košare, njegova obitelj "popravlja ograde, obrađuje polja, bavi se uzgojem svinja i koza i vadi treset." Njihova tijela nose ožiljke mukotrpnog rada: ispucala koža crna od sunca, nokti obrubljeni krastama, zglobovi deformirani od napora i bezizražajne oči. Njihova bosa stopala prekrivena su zemljom.

Malobrojni tekstovi ostali su kao svjedočanstvo stvarnog života porobljenih. Jedan od njih je raskošno ukrašen runski kamen iz 11. stoljeća, pronađen u Hovgårdenu, kraljevskom posjedu na otoku Adelsö na jezeru Mälaren u Švedskoj. Natpis odaje počast upravitelju kraljevskog posjeda i jedinstven je primjer spomen-obilježja koje su pojedinci tijekom života podigli sami sebi.

Pročitajte ove rune! Tolir, bryti iz Rodena kojeg je imenovao kralj, i njegova žena Gylla uklesaše ih u svoju čast... Hákon ih je izradio.

Ključna činjenica ovdje jest da su bryti bili posebna klasa porobljenih ljudi – osobe kojoj je bila povjerena velika odgovornost, ali kojima je sloboda ipak bila uskraćena. Kod drugih naroda, također su postojali slični primjeri porobljenih pojedinaca koji su, uzdižući se do značajnih pozicija moći, brisali jasnu granicu između ropstva i slobode. Na Adelsöu, Tolir je očito mogao stupiti u brak (pitanje je je li taj brak bio pravno valjan) i izraziti svoj status kraljevskog sluge kroz ovu jedinstvenu runu.

Drugi runski kamen iz 11. stoljeća, pronađen u Hørningu u Danskoj, pripovijeda jednostavniju, ali možda emotivniju priču:

Kovač [po imenu] Tóki, postavio je ovaj kamen u spomen na Thorgisla, sina Gudmunda, koji ga je oslobodio i dao mu zlato.

Oslobođeni rob nalazio se u nekoj vrsti "sive zone" između ropstva i slobode. Svi oslobođeni muškarci i žene ostajali su do smrti vezani uz svoje bivše vlasnike i od njih se očekivalo da im pomažu kada treba, ali nikada nisu stekli status potpuno jednak slobodnim ljudima. Bivši robovi su također imali ograničena prava na naknadu štete. Spomenik koji je podigao Tóki ukazuje na njegovo zanimanje koje je korisno i praktično – no nije jasno je li to zvanje stekao naknadno kao slobodan čovjek ili je to bilo dio njegovih dužnosti kao roba. S vremenom su djeca i unuci oslobođenih robova stekli puna prava slobodnih ljudi.

Iako malobrojni, materijalni dokazi o ropstvu u doba Vikinga imaju veliku povijesnu važnost. Željezni okovi pronađeni u urbanim centrima Birke i Hedebyja, kao i na nekoliko drugih mjesta gdje se odvijala trgovina, sugeriraju da je ropstvo definitivno postojalo. Iako su neki od njih bili korišteni za vezivanje životinja, mnogo je vjerojatnije da su bili namijenjeni za stavljanje oko ljudskog vrata, zapešća ili gležnja.

Iz većine arheoloških ostataka tek se neizravno može zaključiti o statusu tih ljudi. Robovi su zahtijevali smještaj i hranu, a moguće je da njihov [prisilni] rad nije bio samo dio vikinškog gospodarstva, već i njegov glavni pokretač. Na primjer, u ranom razdoblju vikinške ere, oni su bili zaslužni za razvoj proizvodnje katrana, koja je zahtijevala mnogo rada, dok se paralelno s tim odvijala ekspanzija na rubna područja. Kasnije, daljnjim razvojem gospodarstva, potaknutim sve većim potrebama za proizvodnjom jedara za brodove (što je zahtijevalo vunu i uzgoj ovaca), dodatno se povećala potražnja za radnom snagom. Na posjedima su nicale manje građevine (možda nastambe za robove?), dok su glavne i pomoćne zgrade bivale proširivane. S intenziviranjem pohoda radi pljačke i porobljavanja, njihov rad postao je ključan za gradnju i održavanje flota korištenih u tim pohodima, čime je uspostavljen sustav koji je sam sebe hranio i održavao.

Razdoblje od sredine 8. do sredine 11. stoljeća bilo je potpuno drukčije iskustvo za slobodne i neslobodne. Doba Vikinga bilo je razdoblje podjela – između kultura i načina života, percepcije svijeta, ali i podjela među pojedincima, uključujući i onih koji se tiču temeljnog prava čovjeka - slobode.