Krvavi tjedan Pariške komune

Odjeci brutalno suzbijene kratkotrajne revolucije iz svibnja 1871. prisutni su još i danas

Skrivajući se osuđen na smrt u odsutnosti, Eugène Pottier dovršio je poemu Internacionalu u lipnju 1871. koja još uvijek služi kao himna ljevičara širom svijeta. Njene teme o solidarnosti i jednakosti sadržane u načelima Pariške komune, kratkog i neobičnog socijalnog eksperimenta koji se odvijao tijekom proljeća 1871. godine u tada drugom po veličini europskom gradu. Međutim, između 21. i 28. svibnja centar Pariza je spaljen i otprilike 25 000 ljudi je masakrirano kad su francuski vojnici sravnili sa zemljom Komunu, zločin koji je u povijesti zapamćen kao "Krvavi tjedan".

Začetke nastanka Komune treba tražiti u poniženju Francuske tijekom Francusko-pruskog rata. U rujnu 1870. Drugo carstvo pod vodstvom Napoleona III. je uzmaklo pred Francuskom Trećom republikom, koja je odlučila nastaviti borbu. Pariz je opkolila pruska vojska a nedostatak namirnica ubrzo je pogodio najsiromašnije gradske četvrti. U siječnju 1871. Francuska je potpisala primirje s novim Njemačkim carstvom, kojim je dominirala Prusija. Narodna skupština održala je izbore sljedećeg mjeseca i imenovala Adolphea Thiera za vođu novoimenovane vlade.

Odlučni politički vođa burne francuske politike 19. stoljeća, Thiers je ubrzo počeo utrljavati sol u svježe pariške rane. Ukinut je ratni moratorij na otplatu duga, koji je sada trebalo platiti u roku od 48 sati, dok su vlasnici zemlje mogli tražiti zaostalu zakupninu. To je bilo pogubno za parišku radničku klasu, i jer su industrija i trgovina zastali tijekom rata.

Nacionalna garda (fédérés), milicija koja je postala puno brojnija tijekom opsade i čiji su časnici birani iz okruga u kojima je dominirala radnička klasa, poput Bellevillea, sada je predstavljala izravnu prijetnju buržoaziji. Časnički slojevi vojske smatrao ih je opasnom ruljom, osobito jer su gardisti odlučili držati topove u područjima poput Montmartrea.

Stvari su se počele ubtzano odvijati 18. ožujka kada im ih je vojska pokušala oduzeti. Suočeni s pripadnicima garde i lokalnim stanovništvom, mnogi su vojnici dezertirali, dok su generali Jacques Léon Clément-Thomas i Claude Lecomte uhvaćeni i po kratkom postupku pogubljeni. Kako su barikade nicale diljem Pariza, Thiers je naredio Narodnoj skupštini i vojsci da Nacionalnoj gardi prepuste glavni grad u zamjenu za Versailles. Odmah zatim gardijci su zauzeli ključne položaje u središnjem okrugu, a sutradan se crvena zastava zavijorila nad Hôtel de Ville-om.

Na izborima 16. ožujka uspostavljena je nova vlast: Pariška komuna. Mandatari nove autonomne vlasti su bili jakobinci, fanatični obožavatelji francuske revolucije; blankisti, pristaše socijalista, Augustea Blanquija; i članovi Međunarodnog udruženja radnika Karla Marxa. Premještajući svoje trupe oko Pariza, Thier je istaknuo da se tu radi o međunarodnoj zavjeri.

Međutim, vojnicima poput Louisa Rossela, zgroženih primirjem s Njemačkom, Komuna je ponudila spas. Ovako je odgovorio ministru rata: 'Ne oklijevam se pridružiti strani koja nije zaključila [ovaj sramotan] mir i koja u svojim redovima nema generale krive za poraz, poput generala Josepha Vinoya previše slabašnog za obračun [s Nijemcima].' Regularna vojska u Versaillesu, je bila na meti kritika i ismijavanja zbog predaje kao defetisti i također za najnoviji fijasko s topovima.

Dok su u Komuni odlučivali o ukidanju noćnog rada u pekarama i dodjeljivanju mirovina nevjenčanim udovicama i djeci, u Versaillesu su se rađali planovi o preuzimanju Pariza. Vojnike su filali propagandom da su grad uzurpirali otpadnici od društva, bivši zatvorenici, pijanice i stranci. Vojnici osumnjičeni za simpatije prema pobunjenicima su raspoređeni drugdje po Francuskoj. Novine poput Le Soira su obavijestile čitatelje da će se imovina vraćena od komunjara morati "dezinficirati".

Vijeće Komune je u travnju, nakon ubojstva njihovih vojnih zapovjednika od strane Versaillesovih trupa, usvojilo Uredbu o taocima. Za svakog ubijenog pripadnika Komune, odmazda je bila pogubljenje tri taoca. Šef policije Komune Raoul Rigault, počeo je otimati svećenike, uključujući pariškog nadbiskupa Georgesa Darboya. Komunari su tražili zamjenu za Blanquija, ali Thiers je to odbio, procjenjujući da bi to bilo jednako predaji bojne. Umjesto toga, versajske trupe su granatirale zapadni okrug grada, sravnjujući kuće na toj strani.

Komunari su 16. svibnja srušili Vendôme Stup, spomenik izrađen od rastopljenih austrijskih i ruskih topova, na čijem vrhu je kip Napoleona Bonaparte-a, okrunjenog u stilu rimskog cara. Njegova jingoistička simbolika je bila u suprotnosti s njihovim internacionalističkim vrijednostima, dok je rušenje stupa izazvalo bijes u Versaillesu. General MacMahon je preuveličavao njegov religijski značaj da bi pobudio krvožednost u svojim trupama: "Neki su takozvani Francuzi imali hrabrosti, pred očima Prusa, uništiti ovog 'svjedoka' pobjeda koje su izvojevali vaši očevi nad europskom koalicijom."

Dana 21. svibnja versajska je vojska probila obranu Pariza i krenula prema Slavoluku pobjede. Naziralo se krvoproliće kada je Thiers zapovijedio: "Kazna će biti primjerena, u skladu sa zakonom." U zapadnim okruzima novinar Le Gauloisa nabasao je na 30 tijela koja su ležala u jarku: to su bili federalci koje su vojnici streljali s mitrailleuseom - oružje koje je brzo ispaljivalo metke slično Gatlingu. Krvavi tjedan je započeo.

Versajske su trupe ubrzo nahrupile na barikade na Place de la Concorde. Bogati sloj buržoazije je pozdravio proboj Versaillaisovih trupa dok su meci pljuštali s gornjih katova kuća. Da bi spriječila napredovanje neprijatelja, Komuna je naredila da se zapale sve zgrade od strateškog značaja.

Protivnici Komune vidjeli su u ovim događajima dokaz da je Komuna nije sposobna niti za što drugo osim za uništavanje. Ipak, postoje čvrsti dokazi da su Versailleske trupe, svojim projektilima, bile primarni uzrok požara koji je ostavio Pariz u ruševinama. Unatoč tome, komunari su zapalili značajne znamenitosti poput palače Tuileries, omražene kao simbola Drugog Carstva, i Hôtel de Ville, istodobno se povlačeći prema istočnim arondismanima Pariza. Iz svoje sobe u Maraisu, engleski trgovac Edwin Child zapisao je da je do 24. svibnja "doslovno izgledalo kao da cijeli grad gori".

Odjednom su se počele širiti glasine o ženama piromankama – "pétroleuses" – koje su navodno bacale zapaljive bombe na zgrade. Versailleske trupe su, u strahu i bijesu, na licu mjesta streljale žene uhvaćene s bocama u rukama, pa čak i dimnjačare čije su ruke bile crne od čađe. Masovna smaknuća obavljala su se javno; između 24. i 28. svibnja u Jardin du Luxembourgu pogubljeno je oko 3.000 muškaraca i žena. Niti djeca nisu bila pošteđena masakra. I bolničari, koji su, prema navodima The Timesa pomagali ranjenima, bili su ubijani zbog sumnje da "suosjećaju s neprijateljima."

Mnogi generali koji su sudjelovali u tom krvoproliću stekli su svoje činove gušeći pobune u francuskim kolonijama. Versailleske trupe, poznate po svojoj strogoj disciplini, ostavile su Pariz prekriven leševima, što svjedoči o njihovom surovom stavu prema svima koji su dovodili u pitanje ideale vlasti.

Nakon ishitrene odluke da se pogubi nadbiskup Darboy i drugi taoci, Komunari su svoj posljednji otpor pružili na groblju Père-Lachaise. Dana 28. svibnja, Vinoy je postrojio 147 pripadnika Nacionalne garde uz istočni zid groblja i nemilosrdno ih pogubio. Na Montmartreu, jedan od vođa Komune, Eugène Varlin, bio je pretučen do neprepoznatljivosti prije nego što je ubijen na mjestu gdje su 18. ožujka Komunari strijeljali dva generala. Prema Journal des débats, vojska je konačno "dobila svoju osvetu."

Oko 35-40 tisuća zarobljenika bilo je prisiljeno na marš smrti prema Versaillesu. General Galliffet je, nakon što je pregledao jedan od konvoja, naredio pogubljenje svih muškaraca koji su imali sijedu kosu, smatrajući ih revolucionarima iz 1848. godine. Žene, pripadnice buržoazije, koje su stajale uz cestu, udarale su zarobljenike kišobranima. Nagurani u nečiste logore na otvorenom, mnogi su zarobljenici podlegli bolestima i vremenskim uvjetima. U godinama koje su uslijedile, preživjeli su bili suočeni sa streljanjima, bijednim uvjetima života i deportacijom u udaljene kaznene kolonije.

"Nakon toga se Treća Republika duboko urezala u kolektivnu memoriju Francuza. Povijest Komune se u školskim udžbenicima svodila na isticanje smrti nadbiskupa Darboya, dok su masovna ubojstva tisuća Parižana bila marginalizirana, a vojne čistke potpuno prešućivane. Nekoliko godina kasnije, iznad Montmartrea se uzdigla bazilika Sacré-Cœur, podignuta kao simbol pokore za "grijehe" Komune. Gradnju je financirala Nacionalna skupština, koja je i dalje bila protiv toga da se na nadgrobnim spomenicima Komunara istakne da su u sukobu pali na strani Komune.

Nedavna uništenja nacionalnih spomenika u svijetu izazvala su žučne rasprave o "brisanju povijesti", praćene kritikama konzervativnih komentatora, slično onome što se dogodilo 1871. godine. Važno je naglasiti da je rušenje spornih spomenika od strane Komunara bilo politički čin, jednako kao što je bila i njihova izgradnja. Prema Komunaru Antoineu Demayu, kada je u svibnju 1871. srušena palača Adolphea Thiersa, mnoge njegove knjige i umjetnine su ostale netaknute u svrhu "očuvanja znanja prošlosti radi obrazovanja budućih generacija", čime se uvelike osporava mit vlade iz Versaillaisa o "barbarskim Komunarima".

U proljeće 2021. godine dva anonimna pisma upućena francuskoj vladi, upozorila su na raspad nacije i mogućnost građanskog rata zbog antirasističkog aktivizma i islamskog ekstremizma. Prvo pismo, evocirajući duh radikalnih radničkih četvrti poput Bellevillea iz 1871., navodi "horde s periferije" koje ugrožavaju ‘civilizacijske vrijednosti’. Drugo pismo spominje Marseljezu i njen sedmi stih o osveti za pale u ratu. Pariška komuna i njen krvavi tjedan i dalje odjekuju kao mračno poglavlje francuske povijesti.