35 godina poslije, djelatnica hitne službe prisjeća se događaja iz Černobila

U svojoj novoj knjizi "Doctor on Call: Chernobyl Responder, Jewish Refugee, Radiation Expert", iznosi svoje iskustvo iz jedne od najgorih nuklearnih katastrofa u povijesti

Dan 26. travnja 1986. je započeo kao i svaki drugi dan za Allu Shapiro. Pedijatrica po struci, tada 32-godišnjakinja, tog je dana bila na poslu u Odjelu za hematologiju u Dječjoj bolnici u Kijevu. No, sve se promijenilo kad je saznala da se 80 kilometara sjeverno, odmah pored grada Pripjata, u nuklearnoj elektrani Černobil, dogodila eksplozija. U slijedećim satima stotine djece je autobusom stizalo u bolnicu na liječenje.

Kao liječnica opće prakse to je bilo prvi put da su se Shapiro i njezini kolege suočili s liječenjem tolikog broja pacijenata. Nažalost, sovjetska vlada nije imala uspostavljene protokole za nuklearne katastrofe, a osnovne zalihe bile su ozbiljno ograničene, što je medicinskim stručnjacima nametnulo improvizaciju i prilagodbu. U danima i tjednima koji su uslijedili, Shapiro je otkrila da vlada zavarava javnost o tome kako se nosi s katastrofom, koja je, prema Svjetskom nuklearnom udruženju uzrokovana neispravnim dizajnom reaktora.

Eksplozija se dogodila u 01:23 sati ujutro tijekom rutinske provjere električnog sustava elektrane, kada su operateri zanemarili sigurnosne protokole i isključili dijelove kontrolnog sustava koji su bili potrebni za siguran rad postrojenja. Rezultat je bio neočekivani nagli izboj energije uslijed stvaranja viška pare u jednom od reaktora. U nesreći su odmah poginula dva radnika, no deseci će ih još stradati od akutne radijacijske bolesti, uključujući spasilačke službe i vatrogasce koji su poslani na mjesto događaja. Tijekom idućih godina tisuće ljudi će podlegnuti radijacijskoj bolesti, a broj ukupnih smrtnih slučajeva nije poznat jer je mnogo ljudi umrlo godinama i desetljećima nakon toga. Rak, posebno rak štitnjače, postat će uobičajena pojava među preživjelima, uključujući i Shapiro, koja se sada, u kasnim 60-ima uspjela izliječiti od te bolesti. Prema izvješću znanstvenog odbora o učincima radioaktivnog zračenja UN-a (UNSCEAR), otprilike je 20 000 slučajeva karcinoma štitnjače registrirano od 1991. do 2015. u regijama pogođenim nesrećom. Veliki broj slučajeva je posljedica zagađenja nakon eksplozije, radi vjetrova koji su nosili otrovne čestice čak i do Švicarske.

Na 35. godišnjicu tragedije, dr. Shapiro je odijelila svoju priču iz Černobila u novoj knjizi pod nazivom: "Doctor on Call: Chernobyl Responder, Jewish Refugee, Radiation Expert". U knjizi, Shapiro ne govori samo o katastrofi, već i o svom iskustvu i iskustvu njezine obitelji kao imigranata u Sjedinjenim Državama i svom radu u Upravi za hranu i lijekove u razvoju lijekova protiv trovanja radijacijom. Njezin rad svjedoči o tome koliko je važno biti spreman u slučaju ovakvih nedaća. Iako je u mirovini, Shapiro nastavlja neumorno raditi na jačanju spremnosti Sjedinjenih Država u slučaju nuklearne katastrofe. Trenutno je savjetnica i članica savjetodavnog odbora u farmaceutskoj tvrtki Meabco A / S, koja razvija novi lijek koji bi mogao zaštititi ljude od štetnih doza zračenja. Također drži webinare za znanstvenike i zdravstvene djelatnike koji se bave za učincima zračenja na zdravlje ljudi.

Shapiro je u razgovoru za Smithsonian iznijela svoje osobno iskustvo tijekom jedne od najgorih nuklearnih katastrofa u povijesti, o neuspjehu sovjetske vlade da djeluje brzo i transparentno tijekom katastrofe i svojim razmišljanjima o borbi protiv pandemije Covid-19.

Što vam je prolazilo kroz glavu dok su stotine djece stizale u vašu bolnicu na liječenje nakon eksplozije u Černobilu?

Nisam imala vremena za strah i pripremu. Vidjeli smo kako djeca dolaze u panici i u suzama. Bio je to stresan događaj, ali moraš djelovati i raditi ono za što si zadužen. Negativna stvar bila je ta što nismo dobili nikakve upute, niti smo imali znanja ili iskustva u trovanju zračenjem, pa smo primjenili svoje [medicinsko] iskustvo i činili sve što smo mogli. Također nismo imali niti dovoljno zaliha i odgovarajuće zaštitne odjeće.

Budući da tako nešto do tada nije bilo zabilježeno u stručnoj medicinskoj literaturi, i nisu postojale smjernice za rješavanje situacije, morali ste improvizirati. Možete li nam dati primjer toga?

Pokušali smo utješiti djecu. Tek smo mnogo kasnije saznali o psihološkim posljedicama [katastrofe]. Pričali smo im smiješne priče i grlili ih, što je ispalo prilično dobro. A onda smo razmotrili s čime imamo posla - ako su djeca kašljala, u početku nismo znali zašto. Kad malo djete kašlje, najvjerojatnije će nakon toga dobiti temperaturu, ali u ovom slučaju nije bilo tako. Ubrzo smo shvatili da kašalj nema veze ni s virusom niti s infekcijom. Kašljala su zbog nedostatka kisika, jer im se u plućima nakupila prašina koja je vjerojatno sadržavala radioaktivne čestice. Mnoga su djeca satima vani čekala da ih autobus preveze u bolnicu. Mnogo je pogrešaka počinjeno [nakon katastrofe], ali jedna od najvećih pogreški je bila nedostatak znanja i iskustva, [što je rezultiralo] da su djeca ostavljena da vani udišu radioaktivni zrak. Zato smo im počeli davati kisik. Budući da nismo imali dovoljno [pojedinačnih spremnika za kisik], napravili smo šatore od posteljine, stavili djecu u šatore u koje smo prethodno upumpali kisik.

Sovjetska vlada je skrivala informacije o eksploziji i njenim posljedicama, čak je širila razne glasine o događaju. Kako je to utjecalo na vas?

Psihološki je to bilo teško za izdržati, pogotovo znajući da su neke od glasina dolazile ili od državnih dužnosnika ili rekla - kazala. Puno ljudi, posebno liječnika, je imalo kolege na različitim mjestima [koji su međusobno dijelili informacije]. Tako su mom jednom bliskom prijatelju rekli da mora doći na posao u subotu, što je bilo neobično. Dali su mu dozimetar, uređaj za mjerenje količine ionizirajučeg zračenja, a on ga je koristio da mjeri radijaciju u vodi za piće. Nazvao me i rekao mi da ne pijem vodu iz slavine, čak niti da perem zube u njoj. To mi je rekao neformalno, s obzirom da mu nije bilo dopušteno s podacima izići u javnost. Odmah sam podijelila te informacije s prijateljima i kolegama. Jedino se na taj način mogla saznati istina, unatoč svim upozorenjima [od strane vlasti]. Bio je to ogroman rizik; mogao je izgubiti posao.

Kao Židovka, često ste se morali suočiti s antisemitskim stavovima, što je u konačnici dovelo do toga da ste s obitelji doselili u Sjedinjene Države. Kako ste se privikli na život ovdje?

Nije mi bilo teško, jer su mi oduvijek bile drage [Sjedinjene Države]; Toliko sam željela doći ovamo. Osim toga, čim smo stigli u Washington, DC, tamošnja židovska zajednica nas je vrlo toplo dočekala. Brzo smo stekli prijatelje, od kojih su neki postali naši najbolji prijatelji. To mi je pomoglo da zaboravim na svoje strahove, iako mi je teško palo što nisam imala posao niti preporuke koja bi mi omogućili [da se ovdje bavim medicinom], a uz to sam se morala brinuti o svojoj maloj djevojčici i baki, što je sve pridonijelo mojoj tjeskobi i nesigurnosti. Ipak, nije svaka obitelj imala takvu dobrodošlicu. Neke su [izbjegličke] obitelji završile na krajnjem zapadu gdje mještani nisu bili toliko skloni imigrantima i kako ih prihvatiti, pa čak da li bi ih uopće trebali prihvatiti. Bojali su se da bi im imigranti mogli oteti posao. Međutim, mi smo imali sreće, tako da nikad nismo ni pomislili napustiti Washington, DC; Od prvog dana ga smatram svojim novim domom.

Kako vas je iskustvo u Černobilu, kao medicinskog stručnjaka, pripremilo na rad s FDA na razvoju protokola za spremnost u slučaju katastrofa?

To iskustvo me mnogo toga naučilo. Najvažnije je da ljudi — ne samo liječnici, već i šira javnost — moraju biti obaviješteni o tome što se događa. Nažalost, u [Sjedinjenim Državama] liječnici nisu dovoljno educirani o utjecajima zračenja. Bez znanja na tom području, ljudi ne mogu ništa učiniti, ali na svu sreću, ipak imamo stručnjake na tom polju. Dok sam radila s FDA [Američka uprava za hranu i lijekove, vladina agencija odgovorna za regulaciju hrane, lijekova, medicinskih uređaja i kozmetike], održavala sam sastanke s Ministarstvom obrane i Ministarstvom zdravstva na temu kako pripremiti našu zemlju za slučaj nuklearne katastrofe. Svake dvije godine se održavaju vježbe koje simuliraju nuklearnu eksploziju u nekom velikom gradu. Ono čemu sam svjedočila [u Černobilu] pomoglo mi je shvatiti koliko je nužna komunikacija između vlade, javnosti i liječnika, jer u protivnom može doći do loših ishoda.

Usporedite nepripremljenost vlade SAD-a na pandemiju Covid-19 s lošim pristupom Sovjetskog Saveza eksploziji u Černobilu. Što se može naučiti iz ove dvije globalne tragedije?

Moramo vrlo kritički analizirati što se dogodilo i zašto. Svaka katastrofa, bez obzira radi li se o nuklearnoj katstrofi ili virusnoj pandemiji, ima puno toga zajedničkog i toga moramo biti svjesni. Neophodna je učinkovita komunikacija, kako na nacionalnoj razini, tako i između međunarodnih subjekata, u duhu globalne suradnje i sigurnosnih protokola. Puno toga ovisi o našoj spremnosti, jedino tako možemo izbjeći reprizu scenarija iz Černobila i nespremnost u slučaju Covida-19. Bivši Sovjetski Savez nije bio pripravan na takvu katastrofu. Sjedinjene Države imaju znanje kako se pripremiti, ali su to propustile učiniti.

Dr. Alla Shapiro je bila prva liječnica koja je stigla na mjesto najgore nuklearne katastrofe u povijesti: eksploziju u nuklearnoj elektrani Černobil 26. travnja 1986. godine. Bez ikakvih informacija o eksploziji, bez zaštitne opreme i osnovnih zaliha, ona i njen medicinski tim su se suočili s neviđenom krizom. U tim teškim uvjetima i uz minimalne resurse, dr. Shapiro je liječila traumatizirane žrtve istovremeno pokušavajući zaštititi vlastitu obitelj.