Zašto testovi poligrafa nisu pouzdani?

Federalne agencije počele su koristiti poligraf 1950-ih kako bi uvjerile javnost da mogu razotkriti špijune

Francis Gary Powers imao je svoje prvo iskustvo s poligrafom u siječnju 1956. g., odmah nakon što se prijavio za pilota CIA-inog U2 programa. U svojim memoarima Powers je opisao kako su ga pozvali u sobu u kojoj mu je postavljeno slijedeće pitanje:

"Da li imate nešto protiv testa detektorom laži?" Iako sam imao puno toga protiv, nisam rekao ništa nego sam samo odmahnuo glavom. Ako je to bio uvjet da se dobije posao, pristajem na to. Ali nije mi bilo svejedno... nikada se nisam osjećao toliko ranjivo, bez trunke privatnosti. Da mi je u tom trenutku netko dao da potpišem peticiju za zabranu poligrafa za sva vremena, rado bih je potpisao. Kada je test završio, obećao sam sam sebi da nikada više, bez obzira na okolnosti, neću ponovno pristati na ovakvo poniženje."

Ipak, Powers će kasnije morati prostati na još jedan poligrafski test, u kojem će ulog biti puno veći.

Powersov slučaj bi bio neobičan da poligraf u tom razdoblju nije smatran ključnim oruđem za postizanje ciljeva koji su imali malo veze s otkrivanjem istine. Poligraf je više bio pokušaj odgovora na središnje pitanje Hladnog rata: Kako će Amerikanci ispuniti svoje obećanje da će se suprotstaviti navodno totalitarnim režimima, a da i sami ne postanu totalitarni?

Kako bi riješile ovaj problem, savezne agencije, osobito CIA, počele su koristiti kontroverznu tehnologiju koju su razvili psiholozi početkom 20. stoljeća, a usavršili policija i privatni sektor 1920-ih godina prošlog stoljeća - poligraf. Za podatke dobivene tim uređajem - promjene krvnog tlaka, brzine disanja i provodljivosti kože, nikada nije dokazano da su pouzdani pokazatelji da netko laže. Prave emocionalne reakcije teško je izazvati u laboratorijskim uvjetima, a odgovori se razlikuju od osobe do osobe. Uz to, protumjere, poput štipanja, mogu uspješno imitirati te reakcije i time zbuniti poligraf.

Osim toga, to što neka osoba pokušava prevariti poligraf tijekom testa nadilazi same tehnike mjerenja, već je pitanje dublje, psihološke prirode i ne bi moglo biti pokazatelj da li je neka osoba prikladna ili ne za određeno zaposlenje [poligrafi su se često koristili za provjeru kandidata tijekom procesa zapošljavanja, posebno u sigurnosnim službama, iako je njihova uporaba u privatnom sektoru ograničena Zakonom o zaštiti zaposlenika od poligrafskog testiranja iz 1988. godine]. Na kraju, američke sigurnosne službe nikada nisu došle do odgovora na pitanje o tome koje osobine treba posjedovati idealan zaposlenik. Poligraf je zapravo služio kao alat za eliminaciju određenih ljudi iz sigurnosnih razloga ili kao opravdanje za odbijanje zaposlenja.

Poligraf je postao standardni alat američkog sigurnosnog sustava više zbog birokratske praktičnosti nego znanstvene pozdanosti. Powersov slučaj i njegovo iskustvo s poligrafom to jasno ilustriraju.

Između 1956. i 1960. godine, Sjedinjene Američke Države su poduzele čak 24 preleta špijunskim avionom U-2 preko Sovjetskog Saveza i time omogućila prikupljanje strateških obavještajnih podataka o sovjetskim vojnim kapacitetima. Međutim, 1. svibnja 1960. dogodila se katastrofa kada je Powersov avion oboren iznad Sverdlovska (danas Jekaterinburg). Američke vlasti plasirale su priču o meteorološkom balonu, ali su ostale posramljene kada je Nikita Hruščov svijetu predočio dokaze, ostatke aviona i samog pilota, Francisa Gary Powersa, koji je čudom preživio. Powers je izveden pred sud u Moskvi gdje je dobio 10 godina zatvora zbog špijunaže. U veljači 1962. razmijenjen je za sovjetskog pukovnika KGB-a Vilyama Fishera, poznatog pod imenom Rudolf Ivanovič Abel.

Powers se vratio kući kao heroj, ali javnost je bila sumnjičava. Powers nije znao da je Nacionalna sigurnosna agencija presrela sovjetske poruke koje su ukazivale na to da je njegov avion letio ispod 65.000 stopa, čime je postao ranjiv za sovjetsku protuzračnu obranu. Powers je odlučno negirao da je avion izgubio na visini, a CIA ga je branila kako bi očuvala svoj ugled.

Direktor CIA-e John McCone formirao je istražni odbor pod saveznim sucem E. Barrettom Prettymanom kako bi izradio izjavu za javnost. U dokumentu se navodi da je Powers prošao liječnički pregled, sigurnosnu provjeru i ispitivanje u svrhu provjere činjenica, što dokazuje da je Powers "bio iskren i otvoren. ... Iskreno je rekao da se želi podvrgnuti poligrafskom testu iako mu se to ne sviđa. Test je proveden sukladno propisima od strane stručnjaka. ... [Na testu, Powers] nije pokazivao nikakve znakove da nešto krije."

Usporedite to s Powersovom verzijom postupanja prema njemu: postajući frustriran "sumnjama u moje odgovore, ... konačno sam reagirao, ljutito dreknuvši: 'Ako mi ne vjerujete, rado ću se podvrgnuti poligrafskom testu!' ... i prije nego što su mi te riječi izletjele iz usta, zažalio sam. 'Da li ste voljni ponoviti sve ovo na testu detektora laži?' ... Znao sam da sam u gabuli."

Nedugo nakon svog osnivanja 1947. godine, CIA je počela koristiti poligraf u sigurnosnim postupcima, kako bi provjerila istinitost izjava kandidata i zaposlenika, te potvrdila kredibilitet svojih agenata. U eri Josepha Mc Carthyja, korištenje stroja koji je javnosti bio poznat kao "detektor laži" činilo se nužnim, posebno za agenciju koja je tek počela raditi i trebala brzo zaposliti nove ljude. Zagovornici poligrafa smatrali su ga simbolom objektivnosti, pravednosti i učinkovitim sredstvom odvraćanja špijuna i izdajnika. Kao što je navedeno u izvještaju generalnog inspektora CIA-e iz 1963. godine: "Ne težimo i ne možemo težiti potpunoj sigurnosti. Naše otvoreno društvo inherentno se protivi mjerama policijske države."

Kad je Kongres sredinom 1960-ih počeo istraživati korištenje poligrafa u saveznim agencijama, CIA je žestoko branila tu praksu. Godine 1980. Sigurnosni odbor CIA-e izjavio je: "Upotreba poligrafa u svrhu sigurnosnih provjera dokazana je kroz praksu. ... u više od trideset godina primjene, poligraf je postao nezamjenjivo sredstvo u sigurnosnim postupcima."

No, unutar same CIA-e, službenici su često znali reći da su postupci odabira kandidata i zaposlenika na temelju poligrafa često bili upitni. Čak i nakon desetljeća prakse, pojmovi poput "rutinsko" i "dobrovoljno" nisu bili jasno definirani. U jednom internom dokumentu iz 1974. g. naveden je popis upita koje su poligrafski ispitivači poslali glavnom savjetniku i koji je uključivao slijedeća pitanja: "Što ću odgovoriti ako me kandidat upita: 'Moram li pristati na ovaj test da bih dobio posao u agenciji?' ili 'Što će se dogoditi ako ne pristupim testu?’' Također, relevantnost većine rezultata testiranja ostala je nejasna. 'Nismo uspjeli odrediti jasne kriterije za procjenu pouzdanosti u sigurnosnom smislu.'" zaključuje izvešće iz 1973. godine.

Sve do svoje smrti u helikopterskoj nesreći 1977. godine, Powers je tvrdio da je ostao lojalan svojoj zemlji iako su okolnosti bile vrlo teške. Točni detalji [U2] incidenta još uvijek nisu utvrđeni. Rezultati njegovog poligrafskog testa nisu poznati. Ipak, čini se logičnim zaključiti da je Kennedyjeva administracija željela uvjeriti javnost u Powersovu iskrenost, a objava da je Powers prošao poligrafski test bila je dio njihove strategije odnosa s javnošću.

Powersovo iskustvo otkriva tri ključna problema vezana uz korištenje poligrafa od strane CIA-e za 'nacionalnu sigurnost.' Prvo, tvrdnja da test može osloboditi lojalne građane često je bila dvosmislena. Drugo, iako je poligraf bio predstavljen kao dobrovoljan, pritisak da se test prihvati često je poništavao tu ideju. Treće, poligrafski testovi su češće služili kao alat za stvaranje službenog pokrića nego za otkrivanje istine.

Powersovo iskustvo ističe tri dvosmislene karakteristike korištenja poligrafa od strane CIA-e u svrhu potreba "nacionalne sigurnosti." Prvo, tvrdnja da poligraf može poslužiti u prilog obrane [u sudskom postupku] i osloboditi građane od optužbi često je bila osporavana zbog svoje nejasnoće. Drugo, iako se testiranje na poligraf moglo odbiti, pritisak da se on prihvati je bio direktno u suprotnosti s načelom slobodne volje. Treće, poligrafski testovi češće su služili za potvrđivanje službene verzije događaja nego za otkrivanje stvarnih činjenica.

Poligraf je tijekom Hladnog rata izazivao brojna pitanja, a često traumatično iskustvo testiranja izazivalo je žestoke reakcije Amerikanaca bez obzira na njihove političke stavove. Novinari Joseph i Stewart Alsop, poznati zagovornici Hladnog rata, usporedili su poligraf s hobotnicom čiji "električni pipci" kao da "tjeraju žrtvu da sve prizna ... samo da bi se umirilo čudovište-stroj". Čak je i bivši šef CIA-inog odjela za protuobavještajnu djelatnost, James Olson, izjavio da su poligrafska ispitivanja "grozno, ali nužno iskustvo. Svi ih mrzimo. ... Poligrafsko testiranje ... je grub, nametljiv i ponekad ponižavajući. ... iscrpljujući postupak." Teško je reći je li neugodnost tih testova više odvraćala potencijalne izdajnike od počinjenja kaznenih djela ili je sprječavala časne ljude da uopće pristupe agenciji.

Na kraju, ostaje pitanje je li poligrafom ikada otkriven neki sovjetski špijun. Sigurno je da uređaj nije pridonio otkrivanju nijednog "velikog" špijuna, a najopasniji od njih, Aldrich Ames, je lagano prošao dva rutinska poligrafska testa nakon što je svojim nadređenima [Sovjetima] predao važne informacije o američkim operacijama u Sovjetskom Savezu.

Iako je Amesov slučaj ozbiljno narušio značaj poligrafa, ta tehnologija je ponovno dobila na značaju nakon napada 11. rujna i ratova u Afganistanu i Iraku jer je nudila privid znanstvenog pristupa u procjeni lojalnosti, posebice u sigurnosnim provjerama i protuobavještajnim zadacima. Povijest poligrafa otkriva sklonost američkih političara da tehnologijom rješavaju složene političke probleme — čak i kad osobno sumnjaju u njihovu učinkovitost.