Zašto je Darwinovo djelo "Porijeklo čovjeka..." jednako je važno danas kao i prije 150 godina?
Još se lome koplja oko autorovih teorija o spolnoj selekciji i evoluciji uma i morala
Darwinovo djelo "Porijeklo vrsta" [puni naziv "O porijeklu vrsta posredstvom prirodne selekcije ili očuvanje boljih pasmina u borbi za opstanak"] uzburkalo je viktorijansku javnost 1859. godine, iako gotovo ništa u njoj nije rečeno o utjecaju evolucije na ljude. Desetak godina kasnije, 1871. godine, uhvatio u koštac s tom temom. U "Porijeklu čovjeka i selekciji u odnosu na spol" objavljenima prije 150 godina, Darwin je neporecivo tvrdio da su sva bića podvrgnuta istim prirodnim zakonima i da su ljudi evoluirali tijekom nebrojenih eona, baš kao i druge životinje. "Čovjek", napisao je, "još uvijek na svom tijelu nosi neizbrisiv pečat svog prvotnog porijekla."
U "Porijeklu čovjeka..." Darwin detaljno opisuje teoriju koju naziva "seksualnom selekcijom" - ideju o međusobnoj borbi mužjaka radi ženki, dok kod drugih vrsta ženke biraju najveće ili najatraktivnije mužjake s kojima će se pariti. Teorija borbe za ženke objasnila bi, na primjer, razvoj bikovih rogova ili onih u losa, dok je najznačajniji primjer "ženskog izbora" viđen kod pauna, koji se, tvrdio je Darwin, radije pare s paunima koji imaju najveće i najšarenije repove. Za Darwina je seksualna selekcija jednako važna kao i prirodna selekcija koju je izložio u "Podrijetlu vrsta", ideja da organizmi s boljim svojstvima imaju veće šanse za razmnožavanje, prenoseći na taj način svoje osobine na potomstvo. Oba mehanizma objašnjavaju kako su se vrste razvijale tijekom vremena.
"Mislim da je za Darwina seksualna selekcija bila ono što je ljude povezalo sa životinjama", kaže Ian Hesketh, povjesničar znanosti sa Sveučilišta Queensland u Australiji. "Pružila je kontinuitet u Darwinovoj teoriji, od životinja do ljudi."
U "Porijeklu čovjeka i selekcija u odnosu na spol" Darwin objašnjava taj kontinuitet primjećujući sličnosti ljudskog tijela s onima naših rođaka primata i drugih sisavaca, fokusirajući se na anatomsku strukturu - poput sličnosti njihovih kostiju - također i na embriologiju - embriji srodnih životinja gotovo da se ne mogu razlikovati.
"Porijeklo čovjeka..." je, poput "Porijekla vrsta...", postalo pravi bestseler. Kao što je pisac Cyril Aydon rekao u "A Brief Guide to Charles Darwin: His Life and Times": "Darwinovo ime na naslovnici i teme kao što su majmuni i parenje, san je svakog izdavača." "Porijeklo čovjeka..." se još uvijek vidi kao orijentir u povijesti znanosti o životu - premda se neki dijelovi neizbježno čine današnjim čitateljima uvredljivima, posebno na mjestima gdje Darwin raspravlja o pitanjima rase i rodnim ulogama. Također se pozabavio teškim temama koji i danas potiču raspravu, poput evolucije misli i morala.
Mnogi su se aspekti spolnog odabira činili nevjerodostojnima Darwinovim suvremenicima. Primjerice, teorija je pokušala objasniti razvoj takozvanih sekundarnih spolnih karakteristika, poput repa kod pauna [velik i nimalo udoban ukras koji svojemu nositelju otežava kretanje, skupljanje hrane i bijeg pred grabežljivcima] ili drugih svojstava zbog kojih bi se mužjak činio ženkama pogodnijim za parenje. Ako ženke odaberu mužjaka radi tih svojstava, ona se mogu s vremenom razviti do krajnjih granica - u tom će trenutku postati više uteg, nego pomoć u preživljavanju. Na primjer, prešaren rep bi mogao privući grabežljivce. Činilo se da Darwin smatra da životinje posjeduju nekakvu sofisticiranu sposobnost ocjenjivanja atraktivnosti svakog potencijalnog partnera pomoću svojevrsne kontrolne liste osobina.
"Najsporniji aspekt [knjige] odnosi se povezanost seksualne selekcije i 'seksualne ljepote', ono što je Darwin nazvao 'šarmom' - sve osobine koje su trebale ostaviti dojam na ženke", kaže Hesketh, "Činilo se da je to postalo predmet najžešćih kritika, jer je sugeriralo da životinje imaju razvijen nekakav 'estetski osjećaj za lijepo' na temelju kojeg donose odluke o parenju."
Dva aspekta seksualne selekcije nisu bila jednako dobro prihvaćena: ideja o borbi između mužjaka zbog posjedovanja ženki, gdje je glavna osobina mužjaka agresivnost, a ženki pasivnost, je dobro prihvaćena u društvu, budući da se uklapala u prevladavajuće predrasude tog vremena. Ali drugi dio teorije, u kojem ženke imaju pravo izbora potencijalnog mužjaka, mnogima se činio previše provokativnim. Kad je tu teoriju primjenio na ljude, Darwin im je zamijenio uloge; mužjak je bio taj koji je odabirao ženke.
"Ovdje smatra da su muškarci 'prigrabili moć selekcije' od žena, jer su fizički snažniji i pametniji", kaže Evelleen Richards, povjesničarka sa Sveučilišta u Sydneyu i autorica "Darwin and the Making of Sexual Selection". U Porijeklu čovjeka..., Darwin piše o "čovjeku koji je u svemu sposobniji od žena - bilo da se radi o fizičkim ili intelektualnim osobinama". Dodao je, "Tako su muškarci na kraju postali superiorniji od žena."
Takvi dijelovi knjige otkrivaju Darwinovu "androcentričnu pristranost" [androcentrizam, pogled na svijet iz muške perspektive u kojemu muškarac zauzima središnje mjesto], kako kaže Richards, napominjući da su njegovi pogledi na spol i spolne razlike u velikoj mjeri proizašli iz muškog pogleda na svijet i bili su proizvod viktorijanskog društva. Da stvari budu kompliciranije, Darwinovi stavovi o spolu su bili usko poezani s njegovim teorijama o rasi. U to vrijeme, znanstvenike je mučilo pitanje rasne raznolikosti. Da li su se različite rase pojavile neovisno jedna od druge? Takvo stajalište, poznatije kao "poligenizam", bilo popularno među članovima antropološkog društva u Londonu, koje Richards opisuje kao pobornike "prikrivenog rasizma". Društvo je podržalo Konfederaciju u američkom građanskom ratu, a njezin čelnik, logoped po imenu James Hunt, izjavio je da "smatraju da su europske rase mentalno jače i moralnije nego afričke. "Drugi su, poput Darwina, tvrdili da sve rase dijele zajedničko porijeklo, gledište poznato kao "monogenizam". No monogenisti su ipak dugovali objašnjenje za današnju rasnu raznolikost. Tu sad "uskače" njegova teorija seksualne selekcije. Darwin je tvrdio da je ključ u različitim stavovima o privlačnosti; smatrao je da muškarce jednog plemena ili skupine prirodno najviše privlače pripadnici vlastitog plemena. Napisao je da će se "razlike među plemenima, u početku vrlo male, postupno i neizbježno sve više i više povećavati." Malo je Darwinovih istomišljenika to smatralo vjerojatnim, kaže Richards, jer su bili uvjereni da su europski ideali ljepote univerzalni; jednostavno nisu mogli zamisliti, na primjer, "da crnac ili crnkinja mogu biti privlačni bilo kome".
Sve to, kaže Richards, naglašava složenost Darwinovog pogleda na rasu. Za razliku od mnogih svojih suvremenika, vjerovao je u "da su svi ljudi braća", i gledao je na ropstvo s prijezirom - a opet je vjerovao, kao i većina Viktorijanaca, u rasnu hijerarhiju s Europljanima na vrhu. Unatoč tome, neke od njegovih ideja - poput one da Afrikance privlače drugi Afrikanci - činile su se njegovim suvremenicima previše radikalnima i suprotnima europskim standardima ljepote.
Možda najteža zagonetka za Darwina je bila čovjekova kognitivna sposobnost, a pogotovo sposobnost moralnog rasuđivanja. Neki Darwinovi suvremenici, posebice Alfred Russel Wallace, smatrali su ljudski um rezultatom utjecaja božanske inteligencije na evoluciju. Wallace, koji je zajedno s Darwinom ustanovio teoriju prirodne selekcije, kasnije se okrenuo spiritualizmu. Povjesničari Porijeklo čovjeka uglavnom vide kao Darwinov odgovor Wallace-u, odnosno kao pokušaj da se postavi čisto znanstveno objašnjenje uma i moralnog ponašanja. Iako nije išao u detalje, Darwin je um i moral smatrao u konačnici utemeljenima u biologiji. Na primjer, tvrdio je da se primitivna vrsta moralnog osjećaja može vidjeti kod određenih životinja – onih "obdarenih društvenim instinktima" koje "uživaju u društvu jedna druge, upozoravaju jedna drugu na opasnost, međusobno se brane i pomažu na razne načine." Kako je takvo instinktivno ponašanje "vrlo korisno za vrstu, vjerojatno je stečeno kroz prirodnu selekciju."
Za razliku od "Porijekla vrsta…", koje je odmah bilo proslavljeno kao revolucionarno znanstveno djelo, "Porijeklo čovjeka..." ima složeniju povijest. Posebno teorija seksualne selekcije nije naišla na veći interes u godinama nakon objavljivanja. To je djelomice bilo zbog prevladavajućih sumnji u to da životinje imaju neku vrstu sposobnosti „estetskog prosuđivanja“ kod izbora ženki, a djelomice zato što Darwin nikada nije uspio uvjeriti svoje stare saveznike - ljude poput Wallacea i Thomasa Henryja Huxleya – da je seksualna selekcija igrala presudnu ulogu u procesu evolucije. Drugi pak nisu bili spremni prihvatiti racionalno objašnjenje porijekla uma i morala. „Seksualna selekcija je, do početka 20. stoljeća, u svakom slučaju, praktički nestala", rekao je Henry-James Meiring, doktorand koji surađuje s Heskethom na Sveučilištu Queensland.
Međutim, seksualna selekcija se u 20. stoljeću vratila u središte interesa. Biolozi su mnoge ideje iz "Porijekla čovjeka..." integrirali u tzv. modernu teroju koja je spojila Darwinovu teoriju evolucije s novim spoznajama u genetici; nešto kasnije, određeni aspekti seksualne selekcije su dobili potporu iz evolucijskih teorija socijalnog ponašanja. Do 1970-ih godina se seksualna selekcija "vratila u modernu znanost i na neki način ostaje prisutna sve do danas," kaže Meiring. Profesorica Evelleen Richards nadodaje da je seksualna selekcija tek nedavno "došla na dnevni red u znanstvenim raspravama kao da je to nešto sasvim normalno."
Kada pogledamo širu sliku - biološko jedinstvo svih vrsta - Darwin je bio na pravom tragu. To jedinstvo, zaključio je, odnosi se ne samo na tijelo već i na um. Istina, znanstvenici i dalje raspravljaju o tome kako mozak (kao biološki organ) stvara misli i emocije (putem mentalnih procesa), no jasno je da mozak omogućuje postojanje uma, a um je evoluirao usporedo s našim tijelima. U tom smislu, nismo ništa drugačiji od svojih primitivnih rođaka; Darwin je tvrdio da se kognitivne sposobnosti ljudi razlikuju od onih kod majmuna samo po stupnju, a ne po vrsti. Darwinovo mišljenje po ovim pitanjima danas "uživa široku potporu u disciplinama poput neuroznanosti i evolucijske psihologije," kaže Meiring.
Neki drugi aspekti Darwinovog promišljanja u "Porijeklu čovjeka..." i dalje izazivaju kontroverze. Neki stručnjaci smatraju da su biološka objašnjenja društvenog ponašanja previše pojednostavljena, pri čemu je evolucijska psihologija posljednjih godina često bila podvrgnuta kritici. Primjerice, neki antropolozi ističu da ne znamo dovoljno o uvjetima u kojima su živjeli prvi ljudi niti o prednostima koje su određena ponašanja pružala, kako bismo mogli tvrditi da današnja ponašanja proizlaze iz tih ranih okolnosti. Istovremeno, zagonetka o nastanku jezika, glazbe i religije i dalje ostaje otvorena."
"Darwin, kao i svaki znanstvenik je u nekim je stvarima bio u pravu, a u drugima u krivu," kaže Meiring. "Njegove predrasude o spolu i rasi ostavile su traga na način na koji je razmišljao i razvijao svoje teorije." U "O porijeklu čovjeka...", dodaje Meiring, Darwin se dotaknuo "tema o kojima i danas raspravljamo i koje ostaju otvorene. Vjerujem da je upravo to možda njegova najznačajnija ostavština."
Please Comment!
Existing Comments